Svebor Delić - Holandija
Svebor Delić je rođen 22 aprila 1980 godine u Sarajevu gdje provodi ranu mladost i djetinjstvo. Pohađao OŠ Silvije Strahimir Kranjčević na Mejtašu. Godine 1994. Napušta Sarajevo Jevrejskim konvojem i odlazi prvo u Njemačku, a kasnije u Holandiju.
5 PJESAMA
I OPET SARAJEVO KASNO U NOĆ
Jos uvjek želim da ti pisem...kao i svake noći....
koliko god govorio ovako ili onako o Sarajevu..
realno ili poveden nekim sjećanjima taj grad uvjek meni radi interesantne stvari...zbog tebe i tvojih očiju ja sam ponovo riješio da ga posjetim i vidim...da udahnem zdrave have i osjetim smrad Miljacke...
koliko god od njega bjezao ja se opet njemu vraćam...
ove godine će biti u sjećanju na jednu Dr Zhivagovsku ljubav i jednu plavu kosu....Julie Christie u filmu je takođe bila plava...
sve stvari o kojima mastam jednostavno mi se dešavaju...
ali uvjek korak ispred sna.....pa tako i Sarajevo..
grad u kojem sam prvi put ugledao nebo plavo i držao tebe za ruku..
zvučim možda kao Pero Zubac..koji je volio u Mostaru jednu Svetlanu,
samo ja sam puno više ( i još uvjek limvo) jednu MELIDU u Sarajevu...
ŠARENI MOST
Kroz mračne sokake mojih misli prolaze preko mostova
začarane sjene TVOGA OSMJEHA, pijan od samoće što
samo TEBE želi pokušavam da upalim svijeću ove tamne noći
u kojoj si TI moja želja jedina kao kandilo što svjetluca,
dok Mozartov REQUIEM otkucava svoj poslijednji marš
vidim TEBE sretnu i nasmijanu, na MOSTU koji spaja
dvije krajnosti što se spojit ne mogu: TVOJE OČI što
mi ne daju da spavam i MIRAN SAN pored TEBE sanjan
LJUBIČASTI CVIJET
Kisnule su tvoje oči po mojim obrazima,
dok vjetrovi odnose naše uspomene,
dani su sve hladniji a tvoj san u mojim očima
lagano posustaje, i on je na litici umora,
za inat neću da prestanem da sanjam,
ležim bespomoćan u zatvorskoj ćeliji
i čekam andjela sa bojom tvojih očiju
da prekine ove teške lance
sa moje duše zaljubljene
PLAVA RUŽA NA BIJELOM PLATNU
Danas sam ležao ranjen
na kamenom groblju mojih osjećaja
i san sa tvojim likom me je njegovao,
zajedno smo kisnuli pod sivim oblacima daljine
ali ja sam osjećao samo zelenu kišu iz tvojih očiju,
boje su se rastvorile, plakala si zbog daljine,
zbog srca, zbog svega
SVJETLOPLAVA RUŽA
Neće tu biti sahrane, baciće je kao zadnjeg gada
u masovnu grobnicu sa svim ostalim nadanjima i snovima
proslih vijekova, zasuti solju da vise nikad ne progleda
rosna jutra i da se zauvjek zaboravi i ne ponovi mitska
ljubav divlje orhideje, neće biti ispraćaja prijatelja
počasnih salvi, samo prekrivena crnom zemljom pod hladnim
kamenom gdje ce sudbina dobijeti jednu SVJETLOPLAVU RUŽU
da bi se narugala i pokazala svoju ljubomoru za uspomenu